Ješa Denegri, Na kraju puta: Ivan Picelj (1924. — 2011.) [CROATIAN]
Na kraju puta: Ivan Picelj (1924. — 2011.)
Ješa Denegri
Iako je, dakako kao svatko drugi, dobro znao za prolaznost ljudskog postojanja, jednako tako i za konačnost vlastita umjetničkog djelovanja, Ivan Picelj je u sebi, kao i pred drugima, potiskivao svaku pomisao da bi tome jednom mogao stići trenutak kraja. Sjećam se, između ostaloga, da izložbu priređenu u Klovićevim dvorima 2006. nipošto nije htio smatrati retrospektivnom! Zbog toga ju je nazvao Kristal i ploha, a ključnim je izloškom držao tek dovršeni ambijent Euklidov vrt, komu su svi prethodni radovi, počevši od onih iz davnog egzatovskog razdoblja, bili tek polazni i pripremni stadiji. Također se klonio i svakog obveznijeg razgovora o užurbanom radu na tek započetom prikupljanju gradiva za monografiju, plašeći se da bi ga to moglo odvesti k podvlačenju crte pod cjelokupnim opusom komu je gotovo do zadnjega trena želio pridodavati nove priloge. Bio je već uvelike u srednjem, čak i u odmaklomu životnom dobu kada bi za sebe znao reći da se, bez ikakva razmetanja, smatra mladim umjetnikom. Zračio je posve rijetkom vitalnošću, i fizičkom i duhovnom, gotovo pri svakom susretu s njim činilo mi se da je na tek, trenutno zaustavljenom, nekom od svojih proputovanja između mnogih odredišta na europskoj kulturnoj karti, kamo su ga vodila njegova neiscrpna intelektualna radoznalost i ujedno poslovi umjetnika koji je prethodno stekao brojne znance među idejno bliskim sumišljenicima. Najuvjerljivija potvrda da je još uvijek umjetnički svjež i djelatan jest nedavno sudjelovanje na izložbi u Galeriji Nova zajedno sa znatno mlađima Sanjom Iveković i Davidom Maljkovićem, jednako kao i dovršenje projekta Bijela cesta u negativu u prirodnom okolišu nedaleko Labina.
Pa ipak, odavno je postao i već je desetljećima bio povijesnom činjenicom novije hrvatske umjetnosti, zahvaljujući to i svojim postignućima u područjima slikarstva, konstrukcije objekata, crteža, grafike i grafičkoga dizajna, ali i ulogama u skupini EXAT 51 i u pokretu Novih tendencija, kao i u brojnim inicijativama što ih je poduzimao u kulturnom prostoru u komu je djelovao. Sve je to, zapravo, znalcima njegova djela dovoljno poznato i čini se suvišnim ovdje o tome iscrpnije pisati. No zbog šire javnosti uputno još jedno, posve sažeto, podsjetiti na temeljno značenje njegova umjetničkog pothvata, da bi se naslutila dimenzija pomaka što ga Piceljevo djelo unosi u fundus vrijednosti kulture i umjetnosti vlastite sredine.
Kao potpisnik Manifesta EXAT–a, objelodanjenog 1951., dijeli i promiče temeljna programska stajališta skupine, među kojima i ono o nadilaženju granica između tzv. čiste i primijenjene umjetnosti, djelujući istodobno kao umjetnik i grafički dizajner. Zajedno s Kristlom, Rašicom i Srnecom, sudionikom je pionirske izložbe apstraktne umjetnosti u Zagrebu i Beogradu 1953., prijelomne u tadašnjemu jugoslavenskom umjetničkom prostoru. Desetljeće potom u prvim je redovima pokretača i sudionika u seriji izložaba međunarodnog pokreta Novih tendencija u Zagrebu između 1961. i 1973. godine. Pod zajedničkim okriljem “umjetnosti konstruktivnoga pristupa” koristio se jezikom geometrijske apstrakcije, od slikarstva zasnovanog na principu kompozicije do objekata u drvetu i metalu zasnovanih na principu strukturalne građe jednakovrijednih elemenata. Vrlo učestalo bavio se grafikom u tehnici sitotiska, objavivši mape Œuvre programmée No1, 1966. (s predgovorom G. Dorflesa), Cyclophoria, 1971. (s predgovorom A. Molesa), Geometrie élémentaire, 1973. (s predgovorom J. R. Moulina), triju mapa pod skupnim nazivom Remember (Mondrian, Maljevič, Rodčenko), 1984., te nekoliko pod nazivom Varijacije poslije dvijetisućite. Listu njegovih nastupa na značajnim izložbama u zemlji i inozemstvu ovom prigodom nemoguće je i nepotrebno navoditi.
Picelj se osjećao duhovnim baštinikom pionira ruske avangarde (jednu od svojih ključnih slika egzatovskog razdoblja posvetio je El Lisickom, dvije kasnije grafičke mape namijenio je sjećanju na Maljeviča i Rodčenka), u domaćem pak nasljeđu pretke je prepoznavao u ostavštini Zenita, Kleka, Dada Tanka (za koje će u jednom razgovoru reći da ih je svojedobno “zatrla građanska sredina”). Bio je po političkom i ljudskom svjetonazoru u bîti ljevičarom, no u poslijeratnom društvenom poretku ostao je daleko od efektivne moći, nije se okoristio ničim pa ni elementarnim radnim prostorom, sve je postigao svojim trudom. Vjerovao je da napretku društva može pridonijeti jedino kao autonomni umjetnik, a da pritom ne očekuje nešto zauzvrat, uzdižući ukupnim djelovanjem i ponašanjem kulturnu i civilizacijsku razinu vlastite sredine. Bio je punopravnim Europljaninom, jednako kod kuće u Parizu gdje je učestalo izlagao i obavljao poslove grafičkog dizajnera u Galeriji Denise René i u Zagrebu gdje je poticajno surađivao s brojnim kulturnim ustanovama i pojedincima stekavši veoma široki krug poznanika. Iako je bio duboko odan umjetničkoj vjeri koju je bezuvjetno zastupao, jednako je cijenio i svaki drugi emancipatorski iskorak i domet vrijednosti. O tome, između ostalog, svjedoči i najprisnije prijateljevanje s nadrealistom Radovanom Ivšićem koji je svojedobno, pišući o EXAT–u, ustvrdio da se tim povodom “nije radilo o apstrakciji nego o slobodi”. I upravo slobodi u umjetničkom i ljudskom prostoru djelovanja u krajnjoj konzekvenci bilo je posvećeno njegovo cjelokupno životno pregnuće.
Komemoracija u Muzeju suvremene umjetnosti, Zagreb, veljača 2011.