Ješa Denegri, Gorgona u Beogradu i Novom Sadu [CROATIAN]
Gorgona u Beogradu i Novom Sadu
Ješa Denegri
Na izložbama u Muzeju primjenjene umjetnosti u Beogradu i u Muzeju savremene umetnosti Vojvodine u Novom Sadu 2007., pod direktnim i jednostavnim nazivom Gorgona, prikazani su vrlo rijetki, iako tek djelomični tragovi postojanja i djelovanja ove umjetničke družine (aktivne — kao što je poznato — u Zagrebu između 1959. — 1966., a čiji su članovi bili Josip Vaništa, Julije Knifer, Ivan Kožarić, Marijan Jevšovar, Đuro Seder, Miljenko Horvat, Dimitrije Bašičević/Mangelos, Radoslav Putar i Matko Meštrović) u posjedu kolekcije Macura sa sjedištem u Beču. Među tim tragovima su prvi Vaništin broj antičasopisa Gorgona iz 1961., nekoliko njegovih Zapisa misli za mjesece iz 1964., još nekoliko tekstova istog autora, Putarovo pismo iz 1988., te serija od deset crno–bijelih fotografija zajedničkih akcija pripadnika grupe i pojedinačnih Vaništinih iz gorgonskog i postgorgonskog razdoblja. Za znalce ove pojave ponešto nepoznatog i znatno više poznatog materijala, a za one koji o Gorgoni ništa ne znaju, posve nedovoljno da o njoj steknu bilo kakav potpuniji uvid i zaključak. No ova je prilika ipak dobro došla da na Gorgonu u Beogradu još jednom podsjeti (poslije dvije davne izložbe, obje u Galeriji Studentskog kulturnog centra 1977. i 1986.) i da je po prvi put prikaže u Novom Sadu, pa makar i posve sažeto i pretežno po dokumentaciji koja, međutim, u novije vrijeme poprima legitimni status autentičnog artefakta (u skladu s tvrdnjama Borisa Groysa, iznesenim u tekstu »Umetnost u doba biopolitike: od umetničkog dela ka umetničkoj dokumentaciji«).
Prva historizacija “fenomena Gorgona”, objavljena 1977. u uvodnoj studiji Nene Dimitrijević u katalogu zagrebačke retrospektive grupe, ostaje do danas nezaobilazna faktografska rekonstrukcija i temeljna kritička interpretacija ove pojave čiju je povijesnu važnost nadolazeće vrijeme neprekidno potvrđivalo, uvećavalo, zasluženo širilo od lokalnog k međunarodnom umjetničkom kontekstu. Tome je pridonio i do danas neprestani rast ugleda pojedinih pripadnika Gorgone, posthumno Knifera, Mangelosa i Jevšovara, živućih Kožarića, Vanište i Sedera, u odnosu na čije je individualne opuse s vremenom uslijedila potreba naknadnih ažuriranih čitanja i tumačenja. U vezi s tim njihovim opusima ipak i dalje ostaje nerazriješeno sljedeće pitanje: je li sve što su ovi umjetnici — većinom slikari (Knifer, Vaništa, Jevšovar, Seder), jedan skulptor (Kožarić), jedan tvorac objekata (Mangelos) — napravili jest dio baštine Gorgone ili pak ti opusi pripadaju isključivo njima kao neospornim pojedincima, dok su izvorna Gorgona u užem smislu toga pojma jedino produkcija istoimenog antičasopisa, kao i brojni nematerijalni životni događaji pri sastancima njezinih pripadnika, dakle njihova druženja, šetnje, susreti, dopisivanja, razgovori, čak i šutnje, jednom riječju sve ono što se posve neodređeno i neodredivo naziva “gorgonskim duhom” i “gorgonskim ponašanjem”. Odgovor na to pitanje ostaje do danas otvoren, kao što uostalom i mnogo drugih pojedinosti u vezi s Gorgonom živi i dalje pod velom neke tajne, misterije, čak i jedne intrigantne prije negoli zlonamjerne mistifikacije; i sve dok se konačno ne razriješe, svi ti potencijalni i još uvijek neotkriveni detalji Gorgonine povijesti, ponešto o bîti ove pojave ipak se može utvrditi i izreći. Gorgona kao cjelina fenomena i djelo njezinih pripadnika kao dijelova te cjeline duhovni je plod umjetnosti i kulture jednoga povijesnog vremena u sredini njezinog i njihovog nastanka. Naime, u vrijeme kad Gorgona nastaje (u Zagrebu krajem pedesetih i početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća), nakon razilaženja grupe EXAT 51 i ponovnog okupljanja njezinih članova na međunarodnim izložbama pokreta Nove tendencije, u tadašnjim domaćim umjetničkim prilikama dominira umjereni “socijalistički modernizam” kao novi postsocrealistički mainstream. U takvim prilikama, Gorgona je pojava otklona, izmicanja, usporednog postojanja, prije negoli otpora i izravnog sukoba u odnosu na okolnu joj vladajuću umjetničku klimu. Umjetnost Gorgone i u Gorgoni okupljenih umjetnika, duhovno i idejno drukčija od umjetnosti ostalih njihovih suvremenika, proizašla je iz drukčijeg odnosa njezinih pripadnika prema socijalnoj stvarnosti u kojoj su oni živjeli i djelovali, a ta njihova “drugost” zapravo je potreba, težnja, želja za razlikom koja polaže pravo na integritet vlastitoga slobodnog, samostalnog i samosvjesnog političkog položaja. U prilog ovoj tezi vrijedi navesti ovu Vaništinu tvrdnju: “Gorgona je 1961. bježala od tada snažnog komunizma u iracionalno, nerazumljivo. Nedjelovanje Gorgone bilo je primjetno. Nekoliko mladih ljudi, kojih je međusobna naklonost bila odlučujući faktor povezivanja, povremeno se sastajalo. Gorgona nije imala poruka. Bio je to određen tip djelovanja, samoironičan, pružao je osjećaj neobičnosti. Možda je donijela nešto novo, možda je samo rješavala svoje životne probleme. Možda, osim prijateljstva i duhovnih srodnosti, nije ništa drugo ostavila”. I doista, izrazita će se apolitičnost ponašanja pripadnika Gorgone iz kasnije perspektive ukazati kao svojevrsna no ipak i vrlo određena političnost ponašanja, a to se ponašanje neće ispoljavati i iscrpljivati u vidljivim javnim disidentskim manifestacijama nego će, nasuprot tome, postupno, postojano i dugoročno sazrijevati, urodivši u opusima Gorgoninih protagonista plodovima temeljne i dubinske duhovnosti umjetnosti.
(neobjavljeno, 2007.)