ANTUN BRANKO ŠIMIĆ

Antun Branko Šimić bio je hrvatski pjesnik, esejist, kritičar i prevoditelj koji je imao značajnu ulogu u književnosti ranog 20. stoljeća. Nakon što je završio školovanje u Širokom Brijegu i Vinkovcima, 1917. godine seli u Zagreb, ubrzo napuštajući formalno školovanje. Književnu karijeru započeo je 1913. objavljivanjem prve pjesme Zimska pjesma u časopisu Luč.

Godine 1917. Šimić se kroz Der Sturm upoznaje s njemačkom ekspresionističkom poezijom, što je duboko utjecalo na njegov umjetnički pogled. Iste godine pokreće vlastiti časopis Vijavica, nagovještavajući zaokret u svom umjetničkom smjeru. Tijekom tog razdoblja (1917.-1919.) eksperimentirao je sa slobodnim stihom, označavajući ono što je nazvao svojom ekspresionističkom ili “anarhičnom” fazom. Vijavica je izlazila do 1918., a 1919. Šimić je s Nikom Milićevićem i Gustavom Krklecom utemeljio Juriš, koji je iste godine prestao izlaziti.

Godine 1920. Šimić objavljuje svoju jedinu zbirku kratkih pjesama Preobraženja. Ova je zbirka sadržavala 48 sažetih pjesama s jedinstvenim grafičkim rasporedom inspiriranim njemačkim pjesnikom A. Holzom, ističući simetriju kao svoje središnje organizacijsko načelo.

Nakon Preobraženja, Šimićevo pjesništvo dobiva “neoklasicistički” zaokret, povremeno prihvaćajući strofičnu formu i rimu umjesto slobodnog stiha. Kratko je suuređivao Savremenik 1923. (s Milanom Begovićem), a svoj treći časopis, Književnik, pokrenuo je 1924. godine.

Uz pisanje o hrvatskim i srpskim autorima, Šimić je zaronio u njemačke i austrijske ekspresionističke pjesnike te pokazao poznavanje francuske i skandinavske književnosti. Godine 1923. preveo je roman Knuta Hamsuna Blagoslov zemlje, koji je objavljen tek 1983. Preveo je i dramu izvedenu u Hrvatskom narodnom kazalištu te četiri kraća prozna djela Andréa Gidea, Marcela Prousta, Rose Luxemburg i Alfreda Ehrensteina. .

Šimić je obolio od tuberkuloze pluća i preminuo u dvadeset sedmoj godini života, ostavivši iza sebe raznoliku i inovativnu književnu ostavštinu.