Živimo u vremenu planetarnih promjena koje utječu na svakog od nas. Klimatske promjene utječu na svaku sferu života, uključujući razmišljanje o umjetnosti: na sustave njezine proizvodnje i distribucije, na njezinu društvenu funkciju i na odnos s drugim disciplinama, posebno sa znanošću.

Naslov izložbe preuzet je iz knjige The Collapse of Western Civilization: A View from the Future  Naomi Oreskes i Erika M. Conwaya (2014.), gdje protagonisti iz budućnosti postavljaju “razdoblje penumbroma” iz “sjene antiintelektualizma koji je pao na nekad prosvijetljene tehnoznanstvene nacije zapadnog svijeta tijekom druge polovice dvadesetog stoljeća, sprječavajući ih da djeluju prema tadašnjim znanstvenim saznanjima” i dovode do tragedije. Svjedoci smo ovog procesa: znanstvena otkrića prestala su se smatrati dispozitivnim i ne uvjeravaju ljude da počnu djelovati. Kao što je u The Atlanticu napisao američki pisac i povjesničar Ibram X. Kendi, analizirajući skepticizam prema klimatskim promjenama ili otvoreno odbacivanje prijetnje (klimatski demantizam): “Znanost postaje vjerovanje. Vjerovanje postaje znanost. Sve postaje ništa. Ništa postaje sve. Svi mogu vjerovati i ne vjerovati sve. Svi možemo znati sve i ne znati ništa. Svi žive kao stručnjaci za svaku temu.”

Promatranja umjetnika srodna su onima znanstvenika, ali oni obično ne suočavaju gledatelje koristeći brojeve, brzine grafikone ili “pornografske” slike siromaštva i pustošenja. Umjetnost ima na raspolaganju druge, “čudne alate” (Alva Noë, 2015), koje možemo upotrijebiti za prepoznavanje “čuda na nebu i znakova na zemlji”. Ili jednostavnije, kada obični alati dijaloga i uvjeravanja ne uspiju, umjetnici su ti čiji rad omogućava „maštoviti skok“. Oni rade s i na emocijama, suočavajući se s nerazumljivim i nepoznatim. Kako to kaže teoretičar vizualne kulture Nicholas Mirzoeff, moramo “nevidjeti”, tj. zaboraviti kako nas je prošlost “naučila gledati svijet”, i početi zamišljati drugačiji način bivanja s onim što se prije nazivalo prirodom.

📷: Daniel Chrobak