Umjetnička praksa Matjaža Hanžeka raznolika je i višestruka, a jezik joj je središnji medij. Njegova vizualna poezija nadišla je okvire tiskanih izdanja i postala objekt, intermedijski projekt, sustav. Često je djelovao izvan institucionalnih okvira i razvijao neformalne oblike komunikacije.
Hanžek je eksperimentirao s prijenosom umjetnosti u društveni prostor i stvarao inovativne multimedijske artefakte, preuzimajući dvije operativne strategije iz povijesnih avangardi: proces planiranja, programiranja i princip slučajnosti.
Surađivao je s pokretom OHO, a kasnije i s predstavnicima kontrakulture koji su umjetnost povezivali s društvenim buntom.
Njegov rad isprepliće vizualnu umjetnost s popularnom glazbom, stripom i drugim žanrovima, odražavajući društveno-politički kontekst vremena. Jezik doživljava kao sredstvo komunikacije koje povezuje pojedince i zajednice na estetskoj i društvenoj razini.