Retrospektiva u povodu stogodišnjice rođenja Ivana Kožarića (Petrinja, 10. lipnja 1921. – Zagreb, 15. studenoga 2020.) samo je jedna od mnoštva mogućih načina predstavljanja stvaralaštva posve netipične i upravo zbog toga iznimne umjetničke osobnosti u svijetu novije hrvatske i europske umjetnosti. Od samog početka umjetničkog puta, odbijajući zamrznuti likovni jezik u nekoj prepoznatljivoj inačici stila, Ivan Kožarić neumorno je tragao za najboljim načinom kojim će materijalizirati svoju umjetničku misao – ideju. „Ako djelo sadrži ideju,“ govorio je „ima sve, ima život.“

Iako je u počecima, kada počinje izlagati njegova glavna tema ljudska figura, vrlo brzo počinje eksperimentirati s apstraktnim formama, no odbija definirati svoj stil bilo u figuraciji ili apstrakciji, dvjema dominantnim strujama toga vremena. Krajem 1950-ih kada boravi na stipendiji u Parizu, počinje sažimati skulpturalni izraz, istraživati mogućnosti materijalizacije fluidnog i nematerijalnog (Isječak rijeke, 1959.), te negativnu formu (Unutarnje oči, 1959/1960.).  Upravo će ga ta djela približiti tek formiranoj neoavangardnoj grupi Gorgona (1959. -1966.), kojoj se priključuje povratkom u Zagreb, 1960. godine. Uz Nemogući projekt – Rezanje Sljemena (1960.)  koji se pojavljuje u vrijeme kada termin land art još nije postojao, nastaje i njegov ciklus Oblici prostora te niz duhovitih zapisa među kojima je najpoznatiji njegov odgovor na upit članovima grupe je li moguće napraviti kolektivno djelo (1963.).

Od 1970-ih  godina kada je već pedesetogodišnjak, posve se prirodno uklapa u aktualne umjetničke pojave objedinjene zajedničkim imenom Nova umjetnička praksa što ih na prostoru bivše države propagira mlada generacija progresivnih umjetnika. U to vrijeme nerijetko napušta klasične kiparske materijale prelazeći na mekane forme od tkanina i trošne materijale, a umjesto završenog djela – na otvorene procese. To će se očitovati kao artikuliran umjetnički stav koji je osim u djelima ostao zabilježen i  u jezgrovitim iskazima umjetnika, a manifestirat će se kao poriv za neprestanim istraživanjem („Moja je dužnost da eksperimentiram i da napravim najbolje što mogu; neka sve ostane otvoreno!“), zauzimanjem pozicije neslaganja sa samim sobom i potrebom za svakodnevnim započinjanjem iz početka („Treba zadržati kontinuitet neslaganja sa samim sobom.“ „Uspjeh je nešto najgore što se čovjeku može dogoditi“), propitivanjem same prirode umjetnosti („Umjetnost uvijek izmiče.“), kao i u radikalnim gestama negiranja vlastite prošlosti u korist onoga što tek treba nastati. Potonji stav otjelovljen je manifesnim radom Hrpa, skulpturalnim ansamblom kojega 1976. izlaže na Venecijanskom bijenalu. Izokretanjem sustava vrijednosti alkemijskim procesima preobrazbe „smeća u zlato“, strategijama recikliranja, prisvajanja, postavljanjem djela u nove konstelacije…Ivan Kožarić neprestano je mobilizirao pitanja naravi i granica umjetnosti.

Premda je dugi niz godina aktivno sudjelovao na likovnoj sceni, u široj javnosti postaje „vidljiv“ i prepoznat od 1990-ih. Tome je u velikoj mjeri pridonijela akcija izmještanja i vrednovanja cjelokupnog inventara njegova radnog prostora na izložbi „Atelijer Kožarić“ u Galeriji Zvonimir 1993. godine. Novo razdoblje praćeno je društvenim ugledom i brojnim priznanjima uz poziv na jednu od najvažnijih manifestacija u svijetu suvremene umjetnosti, Documentu u Kasselu (2002.). No, uvijek spreman na vedru samoironiju on i dalje ostaje dosljedan sebi.

Opus umjetnika koji je gotovo paralelno uspijevao biti anakron i posve suvremen, ponekad i preduhitriti pojave u umjetnosti koje su se tek trebale dogoditi, precizno sažet terminom „anarhični diskontinuitet“ ova retrospektiva podijeljena u 12 poglavlja – od razdoblja studentskih dana do posljednjih djela –  ne podcrtava stvaranjem novog diskontinuiteta, ponavljajući ono što se posve prirodno događalo i prepoznato je kao glavna supstanca Atelijera Kožarić – mjesta od kojega je sve i počelo. Koncepcija retrospektive kreće suprotnim putem, pokušajem da se njegov opus prikaže kontinuitetom diskontinuiteta – uspostavljanjem redoslijeda iznenadnih mijena na tom skoro 70 godina dugom umjetničkom putu.