ALEX MLYNÁRČIK

Alex Mlynárčik jedan je od najznačajnijih predstavnika slovačke neoavangarde. Studirao je na Akademiji likovnih umjetnosti i dizajna u Bratislavi u klasi prof. Millyja i prof. Matejke u razdoblju od 1959. do 1965. te na Akademiji likovnih umjetnosti u Pragu u klasi prof. Sychre. Od 1965. do 1967. radio je kao asistent na Akademiji u Bratislavi.

Bavio se različitim umjetničkim strategijama, konceptualnim praksama te je realizirao asamblaže, hepeninge i intervencije u prirodnom okolišu. Unatoč represiji normalizacijskog razdoblja u nekoliko je navrata boravio i radio u Parizu, europskom umjetničkom centru kojem je tradicionalno gravitirala cijela neoavangardna čehoslovačka scena. U svome prvom posjetu 1964. upoznao je Pierrea Restanyja, teoretičara novog realizma (César, Arman, Saint Phalle, Christo), ključnu osobu koja je predstavljala sponu slovačke konceptualne umjetnike sa Zapadom i Duchampovom koncepcijom “uranjanja” umjetnosti u stvarnost. Utjecaji novih realista mogu se vidjeti u Mlynárčikovim akcijama nazvanim “permanentne manifestacije” od 1965. godine na dalje. No Mlynárčik ne preuzima doslovno ideje francuskog kruga u čijem su fokusu odbačeni predmeti potrošačke kulture i njihova akumulacija, izvedeni u asamblažima, kolažima, dekolažima i kombiniranjem medija. Mlynárčik je usmjeren na istraživanje čovjeka i njegovog odnosa prema određenom predmetu u određenom okruženju, na kritiku institucija, visoke kulture i sistema.

Iste godine sa slovačkim umjetnikom Stanom Filkom i povjesničarkom umjetnosti Zitom Kostrovom objavljuje Manifest Happsoc (skraćenica za „sretan socijalizam“) i izvodi prvu od četiriju akcija, u kojoj svakodnevni događaj proslave državnog praznika 1. maja u Bratislavi zajedno sa svim sudionicima postaje ready-made, odnosno umjetničko djelo.

Jedan od njegovih najdojmljivijih djela početkom 70-ih je Prvi sniježni festival (1970.), koji je organizirao u suradnji s umjetnikom Milošem Urbásekom i eksperimentalnim glazbenicima Milanom Adamčiakom i Róbertom Cyprichom. Festival je organiziran kao neslužbeni događaj usporedno sa svjetskim prvenstvom u skijanju na Visokim Tatrama. Umjetnici su morali rekreirati umjetnička djela od renesanse do tada suvremenih primjera i to od snijega kao jedinim sredstvom za rad.

Tijekom 70-ih i 80-ih godina živio je u Pragu, s povremenim radnim boravcima u Žilini i Parizu. Godine 1972. bio je izbačen iz Slovačkog udruženja likovnih umjetnika zbog toga što je režim smatrao da promovira “ideje građanske zapadne umjetnosti”.

Dobio je Ford Foundation (1972.) i Guggenheim Foundation (1986.) stipendiju. Od 1990. do 1991. bio je direktor Galerije umjetnosti u Žilini.