Kao čovjek koji je „imao više života”, Mangelos je „ostavio jak dojam” na Marteka. Bio je „na neki čudan način pseudo-mentor, zapravo mentor koji je uvijek pod teškom ironijom znao govoriti prave stvari”. Surađivali su u vrijeme Grupe šestorice, kada je Mangelos radio u Galeriji suvremene umjetnosti i sređivao Šestorici dozvole za nastupe, a komunikacija se nastavila i kasnije. Nakon Martekove samostalne izložbe u Galeriji Podroom, Mangelosa su zaintrigirali radikalni radovi mladog umjetnika, poput Odričem se metafore, Odričem se ideje, te ih je poželio prenijeti u svoj dom i tamo detaljno proučiti. Tekstom, napisanim u povodu Martekove grafičke mape Neću, Mangelos je „skinuo Martekov slučaj“ istovremeno pokazavši i deklarirajući sebe. Iako je Marteku u početku bilo „pomalo čudno” što se tekst „sastoji od 70 posto citata”, kasnije je uvidio da je riječ o „majstorskom djelu”. Nakon brojnih razgovora, Martek se upoznao s Mangelosovom umjetnošću i shvatio „da je i Mangelos autor negdje između slike i riječi, da je njegova praksa u nekom segmentu slična njegovoj”, što je još više doprinijelo zbližavanju dvojice umjetnika.

Mangelosov utjecaj na Marteka išao je „preko poznatih stvari, preko jednog krajnjeg nihilizma, po kojemu je najljepša praksa odricanje”. Izjava „Najljepše je ne biti prisutan” na Marteka je djelovala poput Kniferovog „reduciranja meandra” i pomogla mu da i u vlastitoj praksi izbjegava suvišno. No, Mangelos se uvijek ironično odnosio prema mladim umjetnicima, pa je tako i Martekov anarhizam pripisao njegovom ocu, „razočaranom partizanu i sindikalistu”. Ironiju i sarkazam, koji su karakterizirali Mangelosa, kao i njegove postavke o „mašinskoj eri“, Martek nije mogao „do kraja podnijeti”. U jednom je tekstu kritizirao i Mangelosovo baratanje Hegelovom tezom o smrti umjetnosti. Martek nije dijelio tu vrstu radikalnoti i želju za „uništavanjem pojedinih stvari, da bi nakon svega ostao jedan lukavi, pametni, vrhunski nihilizam”, no s Mangelosom je uvijek bio „u plodnom dijalogu”. Premda je, od svih gorgonaša, u Mangelosu prepoznao „najviše negacija svoje umjetničke prakse”, smatra da je Mangelos „čovjek iz kojega je bilo moguće maksimalno izvući”.