GIANCARLO ZEN

Giancarlo Zen bio je talijanski umjetnik poznat po svom istraživanju izvanfunkcionalne uporabe estetskih i neestetskih materijala.

Zen je započeo svoju umjetničku karijeru s fokusom na vizualna istraživanja svjetla, boje i prostora, što je obilježilo razdoblje od 1952. do 1960. godine. Tijekom ranih 1960-ih, Zen je usmjerio svoju pažnju na povezivanje umjetnosti i politike. Njegov interes za komunikaciju nastavio se razvijati, te je od 1966. do 1968. godine proučavao različite aspekte komunikacijskih medija.

Između 1968. i 1973., Zen se posvetio istraživanju nefunkcionalne upotrebe estetskih i neestetskih materijala. Njegov rad u tom periodu bio je usmjeren na modificiranje praga prihvatljivosti naizgled konvencionalnih podražaja, čime je pomicao granice tradicionalnih estetskih normi. Od 1973. do 1976., Zen je istraživao ponašanje i estetsku upotrebu umjetnih svjetala (neona), što je dodatno proširilo njegovo razumijevanje svjetla kao umjetničkog medija.

Godine 1969. postao je član Centra za estetska istraživanja F1. Sudjelovao je u projektu Multibox F1 1970. godine, koji je bio izložen u Galeriji Il Diagramma u Milanu i Galeriji Sincron u Bresci.

Od 1979. do 1996. godine bio je nositelj katedre za teoriju percepcije i psihologiju forme na Akademiji likovnih umjetnosti u Veneciji. Bio je oženjen umjetnicom Marinom Apollonio.