BALDO DIODATO

Baldo Diodato talijanski je umjetnik čije je višedesetljetno stvaralaštvo obilježeno analitičkim pristupom urbanom prostoru, kolektivnoj memoriji i fenomenima prisutnosti. Njegova praksa proizlazi iz interesa za relaciju između umjetničkog procesa i urbanog konteksta, pri čemu umjetnost ne reproducira stvarnost već je analitički raščlanjuje. U tom okviru, tehnika otiska (prvenstveno frotaža i bareljefa) postaje temeljno sredstvo rada. Frotaž, kao postupak trljanja površine papira ili platna položenog na podlogu, i bareljef, kao plošni reljef u kojem forma proizlazi iz površine, omogućuju neposredno bilježenje materijalnih, povijesnih i društvenih slojeva prostora.

Diodatovo rano djelovanje razvijalo se unutar kolektiva Operativo Sud 64, koji je osnovao povjesničar umjetnosti Achille Bonito Oliva. Već tada Diodato napušta tradicionalne izražajne forme i usmjerava se na istraživanje uvjeta umjetničke proizvodnje – materijala, površine, konteksta. Preseljenjem u New York 1966., gdje ostaje 26 godina, njegov rad dobiva snažno performativno i konceptualno usmjerenje. Javni prostor postaje medij, a grad, njegova tekstura, ritam i upotreba, predmet sustavne analize.

Poseban primjer takvog rada izveden je 1974. na Trgu Johna F. Kennedyja u Philadelphiji. Umjetnik na tlo polaže platno velikog formata (6 x 6 m), izlažući ga izravnoj interakciji s prolaznicima. Otisci njihovih koraka, zadržavanja i kretanja ne oblikuju sliku, već stvaraju kolektivni frotaž – nesubjektivni, nekomponirani zapis fizičke prisutnosti zajednice. U ovom kontekstu, Diodatovo djelo djeluje kao “fizički dokaz” interakcije između tijela i prostora, kao oblik dokumentarnog arhiva svakodnevice.

Po povratku u Italiju 1992., Diodato nastavlja istu metodu istraživanja u kontekstu gradova Rima, Napulja, Casacalende i drugih. Posebno je značajna serija otisaka rimskih sanpietrina (kamenih kocaka) koje čine mikrostrukturu povijesnog urbanog prostora. Koristeći aluminijske ili bakrene ploče kao medij za prijenos površina, umjetnik ostvaruje precizne reljefne zapise mikrolokacija, a u procesu nastanka radova u nekim prilikama uključuje i publiku (odnosno prolaznike, promatrače).

Diodatova praksa duboko je ukorijenjena u načelima analitičke umjetnosti, kako ju je teorijski formulirala postkonceptualna generacija od Josepha Kosutha do članova grupe Art & Language. U tom okviru, umjetničko djelo ne komunicira informaciju o stvarnosti, već tematizira uvjete vlastitog postojanja: materijalne, jezične, procesualne. Kod Diodata, trag, površina, aluminij i javni prostor čine zatvoreni sustav značenja u kojem djelo istodobno funkcionira kao dokument, akcija i epistemološki model.

Njegove metode mogu se opisati kao meta-jezične, gdje rad ne služi kao reprezentacija sjećanja, već kao oblik promišljanja samih uvjeta bilježenja i prisutnosti. Frotaž i otisak kod njega su definicijski postupci, putem kojih umjetnost analizira samu sebe. Time se njegova praksa približava tautološkim modelima konceptualne umjetnosti u kojima čin bilježenja postaje i sadržaj i struktura rada. Rad ne prikazuje memoriju, već je definira kroz materijalni, vremenski i socijalni kontakt.

Uz frotaže i urbane intervencije, Diodato je stvarao i u okviru talijanske transavangarde tijekom njenog vrhunca u ranim i srednjim 1980-ima. Njegove slike i radovi s karakteristikama mozaika, u skladu s duhom tog pokreta, reinterpretiraju povijesne vizualne elemente, spajajući tradicionalnu estetiku sa suvremenim tehnikama.