“Namjerno sam nastojao da se moji radovi ne mogu izlagati. Nisam želio stvarati umjetnost. I dalje smatram da su radovi u iznimno rijetkim slučajevima dobri ako se fiksiraju. Naravno, ovako shvaćeno djelo ne isključuje mogućnost da iz stalnog pokreta ne nastanu fiksirane situacije.”
Kismányoky Károly

Ovaj moto ne upućuje na onu avangardnu kontradikciju u kojoj se zatvoreni pojam umjetničkog djela i propitivanje identiteta umjetnika, antimanjevarske geste koje najavljuju smrt umjetnosti i autora, u konačnici pretvaraju u individualni zahtjev za vlastitim ukidanjem, čak i kada su shvaćeni kao osobni čin stvaranja. Kod Kismányokyja, ova avangardna mentalnost spojila se s tihom, ali čvrstom skromnošću, koja je u aktivnom odnosu prema sebi, svijetu i umjetnosti nalazila teorijsko uporište u suvremenim međunarodnim tendencijama. Jer za njega su procesi stvaranja, događaji promjenjivih izražajnih oblika i tehnika – pri čemu ga je inspirirala i umjetnost Ferenca Martyna – uvijek bili važniji od dovršenih djela.

Nije slučajno da je, iako su se njegovi radovi redovito pojavljivali na grupnim izložbama kao dio Pécsi Műhely kolektiva, imao vrlo malo samostalnih izložbi. Proces stvaranja uvijek je išao dalje, ostavljajući iza sebe djela čija raznolikost – od informela, organske i geometrijske apstrakcije, gestualnog slikarstva, letrizma, happeninga, street arta, konceptualne umjetnosti i land arta, pa sve do individualnih prilagodbi različitih likovnih tehnika – na visokoj razini ocrtava moguću povijest mađarskog neoavangardnog stvaralaštva.

Ovo životno djelo stvorilo je širok prostor, neprestano izlazeći iz uskih formi pojedinih umjetničkih pravaca i prelazeći u javne društvene i političke sfere, dok su novi stvaralački činovi neprekidno bježali ispred već dovršenih radova. Kismányoky nije postao robom vlastitih djela, poput onog stvaratelja o kojem Paul Valéry piše: „Stvoreni stvaratelj. Stvaratelj, dovršavajući svoje djelo, na kraju vidi biće koje nije želio, koje nije on zamislio, ali koje je on donio na svijet, i mora osjetiti strašno poniženje jer je postao sin vlastitog djela, obilježen neizbrisivim znacima, sličnostima, hirovima i ograničenjima. Mora osjetiti da je postao ogledalo, a najgore u tom ogledalu je to što u njemu vidi samog sebe, sa svim svojim ograničenjima.”

Ova posmrtna izložba prikazuje više od dvjesto djela Kismányokyja Károlya, koje je još za života „ostavio iza sebe“, uključujući i kasne radove pronađene u ostavštini, koji nikada prije nisu bili izloženi. Raznovrsni umjetnički i konceptualni pravci, izmi i eksperimentalni oblici svjedoče o dinamici stvaralačke slobode i kreativne energije, koju nijedno fiksirano djelo nije moglo ukrotiti kako bi natjeralo autora da mu postane „sin“, pretvarajući umjetnost u maniru ili zaštitni znak individualnog motiva ili stila.

Stoga ni ova izložba – u duhu samog umjetnika – ne može biti ništa drugo nego privremeno fiksiran trenutak, nastao kroz neminovno muzealiziranje prošlosti, koji odaje počast jednom od značajnih protagonista mađarske i međunarodne povijesti umjetnosti, istovremeno svjedočeći o bogatstvu likovne tradicije Pečuha.