Grupa i vrijeme kada je umjetnost bila “društveno prisutna” kako to kaže Janka Vukmir u uvodnom tekstu izložbe Šestorice, usmjeravaju nas na izvor Svenovog umjetničkog i životnog angažmana. Čuvari umjetnosti pripadaju našemu vremenu, onome u kojem se više nije potrebno boriti za prostor umjetnosti. Ti su prostori odavno osvojeni, no nikada nisu zaista shvaćeni. Njihove su implikacije bile daleko šire i ozbiljnije. Radilo se o ljudima i odnosima. Zato se danas ponovno borimo za prostor osnovnog osobnog integriteta.

Blisko buntu vremena sedamdesetih on se služi beznačajnim materijalima koje tretira s nepažnjom i nemarom. Verbalna forma i dalje je jedan od glavnih medija njegovog izraza, no i ona je pokazana u istoj formi siromašne i jefine produkcije. Ali ne samo ona, svi su elementi vizualiteta i performativnog nastupa operativni materijal Svenovog umjetničkog napada.
Na zgužvane kartone ispisuje riječi. Riječi su citati! One su odabrane i ispisane u estetskom kodu pobunjeničkih parola prošloga vremena. Govore nam da je to što gledamo vrijeme budućnosti. Sven asocira na naše poznavanje estetike sf filmova mračne budućnosti svijeta te nas odabranim citatima vodi po oštrici postavljenoj između beskompromisne društvene kritike i neograničene slobode fikcionalnog prostora.

Fikcionalni je prostor izvan kontrole. Po svom izmičućem konceptu on je subverzivan. Tako nas suhi, siromašni materijali, crvene fleke krvi, citati radikalnih izjava vode sasvim neočekivanom prečicom u snove nepoznatih čuvara. Ovdje tu čuvarsku sintagmu kradem od umjetnika jer je i raskošna baroknost naziva uputa za to potpuno neočekivano skretanje. Svenov art traži spremnost na radikalne poteze ali i raskošno nagrađuje one koji se ne uplaše neočekivanih oblika željenog događanja.