Plavi nosovi – iz arhiva tranzicije

Galerija umjetnina Narodnog muzeja Zadar, Zadar, Hrvatska

SLUŽBENA STRANICA


Kustosica: Ljubica Srhoj Čerina


U teorijsko-kritičkim raspravama o burnoj umjetničkoj sceni 1990-ih godina u Rusiji nailazimo na različita kritička određenja ove kratke epohe. Tako se, primjerice, ovo vrijeme doživljava kao „desetljeće izdajstva“, ili kao  „belle epoque“, potom kao dekada „neobuzdanog individualizma“, „povišene konfliktnosti“, dekada „razočaranja u susretu s mitom o uključivanju u svjetski kontekst umjetnosti“; dekada „unutar koje se život umjetničke zajednice doživljavao kao permanentna politička borba za sferu utjecaja“, „bezuvjetno sjajna epoha“, itd. I ovo mnoštvo određenja kao da na neki način upućuje na „mnoštvenost“ i „nepreglednost“ jezičnih praksa na ruskoj umjetničkoj sceni ovoga vremena, na dezorijentiranost i nepostojanje nekoga središnjeg oslonca: ideološkog, političkog, idejno-umjetničkog. Svijet rasutih i plutajućih umjetničkih figura bio je, bez sumnje, slika jednog posve rasutog svijeta.

Upravo u ovome svijetu, na samom kraju destljeća, pa još u osvit „novog milenija“, pojavila se umjetnička grupa Plavi nosovi. Masovna opsesija dolaskom ovoga novog tisućljeća na neki način je zaslužna za njen nastanak. Masovni mediji su pred Novu 2000. godinu plašili čitatelje da, navodno, operativni kompjutorski sustavi nisu programirani za rad u novom tisućljeću, te kako će od 1. siječnja prestati raditi svi sustavi koji se temelje na kompjutorskim softverima: televizija, avionski promet, itd. Da bi „prevladali strah“, umjetnici organiziraju međunarodni art-simpozij u Novosibirsku, koji je podrazumijevao inscenaciju „očekivane tehnogene katastrofe“. Zatvaraju se tjedan dana u sklonište od bombardiranja, „bez satova, žena i alkohola“. Budući da je jedan od sudionika ove bunkerske samoizolacije nepredviđeno ponio kameru, i uz želju da se „zabave“, nastali su sad već legendarni videoperformansi. U kratkim videoklipovima, u nizu šaljivih akcija, neki put na rubu „idiotije“, vidimo sudionike odjevene u bunde i tradicionalne ruske šapke-ušanke, s plavim čepovima od plastičnih boca za vodu, pričvršćenim na nosove koji su, prizivajući iz povijesti kulture figuru klauna, naglašavali parodijski karakter, ponajprije prema svim vidovima i žanrovima otuđene „suvremene umjetnosti“. Ova ad hoc smišljena,  sretno pronađena forma izraza postat će obrazac, formalni kliše budućim umjetničkim akcijama grupe.

Petar Ćuković