Svi  će dakako reći da se fotografija sastoji od svjetlosti. Nada Orel vidi drugu mogućnost; fotografija se ne sastoji od svjetlosti, već od imaginarnog prostora gdje svjetlost ne dopire. Ali kako je ovdje riječ o fotografiji, taj medij ima zavidnu  alkemijsku moć pretvorbe svjetla u tamu i tame u svjetlo, tako da je konačni rezultat  fotogram izvrnutih odnosa gdje svjetlo postaje tama, a ono gdje ta svjetlost ne dopire postaje jasno vidljiv zacrtan obris.

Sve bi to bilo propitkivanje medija da Nada Orel nije prepoznata  kao  umjetnica višestrukog interesa. Od širokog ekološkog angažmana, rada sa skulpturom, filmom, videom i multimedijalnih uličnih akcija, Nada Orel je kroz dugo vrijeme svog djelovanja bila prisutna na  strani angažirane umjetnosti, s aktivnim odnosom prema realnosti.

„Sjene“ su dakle samo segment njene šire umjetničke pozicije. Od portreta do kompleksnih kompozicija sjene, osim što se pojavljuju u sablasnom  prikazu, one istodobno i preispituju svojstva medija fotografije. Iako je fotogram vrlo stari izum fotografske tehnike, njegovu punu primjenu najčešće su koristili nadrealisti, a zatim i fotografi „subjektivne fotografije“ iz pedesetih godina 20.st.  Nada Orel se nastavlja na tu tradiciju, i to je prepoznato njenim uvrštenjem u veliku panoramu  hrvatske fotografije 1993 godine.Iako se u toj retrospektivi hrvatske fotografije  Nadu Orel  povezuje s novom umjetničkom praksom iz ranih sedamdesetih godina 20.st. poetiku njenih fotograma  treba sagledati upravo u kontekstu nadrealističke tradicije.

„Sjenke“ su nestvarna  bića čiji otisak na foto-osjetljivoj površini ostaje egzistencijalni  trag  žive prisutnosti. Njeni fotogrami ustvari su performativni, oni su vizualiziranje određenog unaprijed zamišljenog  koncepta u kojem sudjeluje autorica i  stvarno  biće koje uz pomoć kemije,  ili bolje reći – alkemije, ostavlja sjenoviti   trag svog postojanja. Često puta otisak poprima groteskne  somnabulne dimenzije, a to je ustvari i suština sjene. Sjena je stvarna, a tijelo koje je stvara gubi se iz prostora slike. Konačnu sliku tako definira privid, a taj privid ugrađen u samu cjelinu fotografske umjetnosti. (Ž. Koščević)