„Zaboravite sve naučeno brbljanje o fotografskim sredstvima, metodama i pravilima o slikama o kojima smo govorili. Mislite o njima kao porukama, a ne kao o mediju. Zaboravite medij.“

Ova rečenica  koju je napisao Douglas Davis napisana je decenijima nakon Gorgone, i one fotografske prakse kakvu su koristili ne samo Miljenko Horvat, već i Josip Vaništa i Ivan Kožarić. Ta je praksa s aspekta organizirane umjetničke scene bila „diskretna“ – kako je karakterizira Nena Dimitrijević – nenametljiva i ustvari nezainteresirana za šire uvažavanje. Osim, dakako, osobno i za uzak intelektualni krug. Fotografije svjetionika i uginula galeba iz Skagena koje je Miljenko Horvat snimio 1963. prilikom posjeta toj najsjevernijoj točki Danske, poslana je Josipu Vaništi u Zagreb i upotrijebljena kao slikovni prilog anti-časopisa Gorgona 7, 1965. godine. Ispravno procjenjujući važnost te fotografije (u dvije verzije), Nena Dimitrijević je uvrštava u svoj prilog o Gorgoni u knjizi „Primarni dokumenti“ koju je objavio Muzej moderne umjetnosti u New Yorku. Ta enigmatična ali gotovo amblematska slika sadrži u sebi temeljno načelo ne samo gorgonaške fotografije, već i Horvatova osobnog pristupa mediju. A to je prije svega misao, a tek daleko od toga stvarna slika morske obale sa svjetionikom i uginulim galebom, i u sliku je nedvosmisleno ugrađena komponenta „misteriozne stvarnosti“ koja će kasnije postati odlučujuća u stvaranju vlastite zbirke fotografija koju su Miljenko Horvat i njegova supruga Lucija godinama sakupljali. I dakako, postati  aura kojom  je obilježen čitav njegov fotografski opus

Udaljen od svih središta fotografskog života u Hrvatskoj, Horvat je  tek usputno bilježen kao fotograf, a obzirom na kratkotrajnost njegove stvarne prisutnosti unutar grupe „Gorgona“, studijski tekstovi i kritika spominju njegovu fotografiju  tek usputno. Ostaje dakako tanana i diskretna stalna veza s Josipom Vaništom. Sad, kada su zahvaljujući brizi njegove supruge Lucije i tome da je jedan dio njegovih fotografija danas u Kolekciji Marinka Sudca u Zagrebu, Miljenko Horvat kao fotograf, postaje važan i nezaobilazan  u svakoj daljnjoj obradi hrvatske fotografije. Horvat je iz prikrajka, ali i iz udaljenog Pariza i poslije Kanade, obogatio poglavlje hrvatske fotografije poetikom svojedobno vrlo aktualne problematike medija fotografije. Riječ je dakako o dubokom sloju nadrealnog, vidljivom sloju preuzetog od Fluxusa i pridruženoj tematici Novog realizma i Nove Topografije, a sve to je  filtrirano gorgonaškom duhovnošću.

Želimir Koščević