Lucia di Luciano, Giovanni Pizzo – Programirana umjetnost, 1964. – 1967. | Kolekcija Marinko Sudac

Gradski muzej Varaždin, Izložbeni salon Palače Sermage, Varaždin, Hrvatska, 2022.

Autor stručne koncepcije: Marinko Sudac
Tekst: Ješa Denegri
Likovni postav izložbe: Dorotea Fotivec Očić, Elizabeta Igrec
Koordinacija izložbe: Dorotea Fotivec Očić, Elizabeta Igrec

IZLOŽENI UMJETNICI:

Lucia di Luciano, Giovanni Pizzo

Lucia di Luciano (Sirakuza, 1933.) i Giovanni Pizzo (Veroli, 1934.) uz našu umjetničku sredinu vezani su sudjelovanjem na izložbi Nova tendencija 3 u Galeriji suvremene umjetnosti u Zagrebu tijekom kolovoza i rujna 1965. godine. Kao dio Kolekcije Marinko Sudac i u sklopu programa Instituta za istraživanje avangarde, radovi ovo dvoje umjetnika prikazni su u Studiju „Josip Račić“ Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti u Zagrebu, a sada i u Varaždinu te će se kasnije izložiti u više europskih gradova.

Pojam i značenje pojma „programirana umjetnost“ (arte programmata), a koji se odnositi na pristup i poimanje umjetnosti para di Luciano – Pizzo, duguje se Umbertu Ecu, koji ga prvi put u teorijsku terminologiju uvodi u uvodnom tekstu istoimene izložbe u organizaciji tvrtke Olivetti u Rimu 1962. godine. Eco pojam „programirana umjetnost“ tumači kao:
„dijalektiku između slučaja i programa, između matematike i hazarda, između planirane kompozicije i slobodnog prihvatanja onoga što će se tek dogoditi… Savremena umetnost nas je već navikla da razlikujemo dve kategorije umetnika: s jedne strane su koji teže novim oblicima posvećujući se gotovo pitagorejskom idealu matematičkog sklada, izumevaju oblike povezane skrivenim odnosima, da bi dospeli do poezije kroz euklidovsku ili neeuklidovsku geometriju; na suprotnoj strani stoje umetnici koji priznaju plodotvornost slučaja i nereda, uvažavajući ponovo vrednovanje – kojem doprinose naučne discipline – slučajnih i statističkih procesa, da bi prihvatili svaku sugestiju što bi slobodno proistekla iz sâme materije“.

Poimanje umjetnosti i operativni postupci para di Luciano – Pizzo uključuju se u kontekst Arganovog teorijskog postulata o „umjetnosti kao istraživanju“,  gdje cilj i rezultat umjetničke operacije nije izvedba slike kao jednokratnog finalnog estetskog predmeta nego je, naprotiv, posrijedi „slijed slika od kojih niti jedna ne može imati prednost, odnosno ne može biti značajnija od ostalih“. 

Slike, dakle, ne nastaju i ne postoje kao pojedinačno umjetničko djelo nego su jedinice u serijama kao posljedice analitičkoga procesa tijekom kojega praksa slikanja i nastanak slike prethodi i slijedi jedna za drugom u sustavu programski i na matematičkim zakonitostima zasnovane cjeline. Stoga se pojam „program“ i sukladno tome termin arte programmata – „programirana  umjetnost“ odnose na tipologiju umjetnosti koja nastaje sustavnom razradom strogo određenih numeričkih/matematičkih zakonitosti. 

Na gledatelju je pak zadatak da se promatrajući takva djela ne zadovoljava vizualnim utiskom, nego je pozvan u mentalno i analitičko provjeravanje koliko samog operativnog procesa toliko i njegovog konačnog učinka. Slika, dakle, nije objekt estetskog užitka, nego je instrument učenja, saznavanja, kritičkog razmišljanja i zaključivanja o socijalnim, političkim, u krajnjoj konsekvenciji i o temeljnim egzistencijalnim uvjetima ljudskoga postojanja.
Ješa Denegri

PRESS

Regionalni.com: U sklopu „Srijede u Muzeju“ u palači Sermage otvorenje izložbe „Programirana umjetnost“

IZLOŽENI RADOVI IZ KOLEKCIJE MARINKO SUDAC