Jedan od najznačajnijih talijanskih povjesničara umjetnosti, Umberto Eco, 1962. postavlja naziv novog pokreta unutar talijanske umjetnosti  – programirana umjetnost (arte programmata), koja djeluje u međusvezi umjetnosti, znanosti i tehnologije. U poslijeratnoj Italiji, kao i u ostatku Europe, kod dijela umjetnika dolazi do fundamentalnog obrata u razumijevanju umjetničkog procesa, stvaranja umjetnika pojedinca vođenog inspiracijom i instinktom. Javljaju se umjetničke grupe, osobito brojne u Italiji, koje njeguju kolektivnost/anonimnost, objektivnost zajedničke vizije grupe i dostupnost umjetnosti širem sloju društva.

Italija, tada u velikom industrijskom i tehničkom boom-u, bila je plodno tlo za pojavu generacije umjetnika koji će se usredotočiti na principe matematike, logike i tehničkih zakona u svojoj umjetnosti. U nekom pogledu bliska kinetičkoj umjetnosti, arte programmata odvojena je od nje – nju su zanimala nova područja i mogućnosti komuniciranja te što binarni kodovi i elektronsko programiranje mogu donijeti svakodnevnom životu i umjetnosti. Umjetnici su u svoju umjetničku praksu uključili tehnologiju, posebno principe računalnog programiranja, algoritama i automatizacije. Cilj im je bio stvoriti umjetnička djela koja bi se mogla razvijati i odgovoriti na različite potrebe tada suvremenog društva i pokazati put ka novom načinu gledanja stvaranja umjetnosti.

Tvrtka Olivetti, tada jedna od najinovativnijih talijanskih tvrtki za računske strojeve i pisaće strojeve, organizator je najznačajnije izložbe pokreta – Arte Programmata, koja je otvorena u dućanu Olivetti u Milanu u svibnju 1962. g. Zatim je putovala do 1965. i prikazana u Veneciji, Trstu, Rimu, Düsseldorfu, New Yorku, Columbiji i Itaci. Ističe se i značaj zagrebačkog (hrvatskog) pokreta Nove tendencije koji na, osobito na svojim prvim izložbama 1961., 1963. i 1965. izložio najznačajnije grupe tog razdoblja, uključujući i umjetnike povezane s kinetičkom umjetnošću i arte programmatom.

Progresivne ideje i radovi arte programmate dosegli su vrhunac 1962., dok se kraj pokreta bilježi oko ideoloških i političkih prosvjeda na kraju desetljeća, iako je pokret u određenoj mjeri trajao do polovice 1970-ih.

Lucia di Luciano (1933., Sirakuza) pohađala je Akademiju likovnih umjetnosti i bila članicom L’Associazione Artistica Internazionale u Rimu. Prvu samostalnu izložbu imala je 1965. u Galeriji Numero u Rimu. Giovanni Pizzo (1934., Veroli – 2022., Rim) pohađao je Akademiju likovnih umjetnosti i Francusku akademiju u Rimu. Prvu samostalnu izložbu imao je u galeriji La Fontanina u Sirakuzi 1958. g. Di Luciano i Pizzo upoznali su se 1956. na Akademiji likovnih umjetnosti u Rimu i vjenčali se 1959. g. Zajedno su u Rimu osnovali grupu Gruppo 63 (1963.), koja je uz njih uključivala još jedan umjetnički par – Liu Drei i Francesca Guerrierija. Grupu je obilježavalo umjetničko istraživanje temeljeno na logičko matematičkim principima koje ultimativno stremi objedinjavanju umjetnosti, arhitekture i industrijskog dizajna. Grupa je zajednički izlagala u Rimu, Firenci i Livornu, a prestaje djelovati u rujnu 1963. g. Odmah potom di Luciano i Pizzo osnovali su grupu Operativo R (1963. – 1968.) u kojoj su i Franco di Vito i Carlo Carchietti. Grupa stvara naglašenom rigidnosti kojom slijede precizne teoretske principe znanstveno-logičkog područja.

Digitalna umjetnost i umjetnost vezana uz NFT (non-fungible token) zapis danas baštini temeljna načela arte programmate, kao što su interaktivnost, generativnost i korištenje algoritama za stvaranje vizualnih i audiovizualnih iskustava. Digitalni umjetnici koriste jezike kodiranja, softverske aplikacije i digitalne alate za stvaranje radova koja odgovaraju korisničkim unosima ili uvjetima okoline. Istraživanje algoritamskih procesa, vizualizacija podataka i integracija tehnologije u imerzivne instalacije mogu se promatrati kao proširenja principa koje je uspostavila arte programmata. Stoga je važno i da današnji stvaratelji umjetnosti koja djeluje kao nasljeđe tog pokreta budu osvješteni o tim korijenima i djeluju unutar usporedivih stremljenja korištenja tehnologije na nov način. U tome, važno je zadržati integritet i umjetnosti i umjetnika, izvan marketinških kampanja, i istraživati nove mogućnosti, kao što su to radili i prije 60 godina.

Nezaobilazno je reći da su brojni radovi umjetnika toga pokreta dijelom najvažnijih svjetskih muzejskih kolekcija (MoMA, New York; Tate Modern, London; Centre Pompidou, Pariz.