Brojni istraživači u različitim akademskim disciplinama, uključujući povijest umjetnosti, povijest, antropologiju, sociologiju i obrazovanje, desetljećima su istraživali i pokušavali detaljnije definirati sinkronijske i dijakronijske odnose i međusobne utjecaje između državnih tijela i umjetničke produkcije, komunikacije, obrazovanja i recepcija. Konferencija ima za cilj pružiti uvid u aktualno područje znanja i tumačenja tih odnosa od 18. stoljeća do danas – drugim riječima, počinje se od razdoblja u kojem su europske države prolazile kroz intenzivnu centralizaciju, što je dovelo do rasta njihovog utjecaja na umjetničku produkciju, javne, kulturne i umjetničke institucije i obrazovanje. U svim ovim kontekstima, pojam “država” označava politički projekt za afirmaciju suvereniteta nad određenim teritorijom i njegovim stanovnicima, s neizbježnim učincima na ekonomski, društveni i kulturni život unutar tog teritorija. Bilo da se radilo o monarhijama, republikama, federacijama ili centraliziranim birokracijama, države su tijekom navedenog razdoblja imale iznimno važnu ulogu u proizvodnji umjetnosti te u institucionalizaciji znanja, kulture i estetske prakse u svim dijelovima Europe. Izmišljajući svoj vizualni identitet, naručivajući radove od pojedinih umjetnika i cenzurirajući one sfere umjetničke produkcije koje su smatrali potencijalno opasnim za njihov opstanak, države su oblikovale umjetničke scene u svim dijelovima Europe. Osim toga, kulturna i obrazovna politika utjecala je i utječe na formiranje znanja o umjetnosti i obrazovnih sadržaja u području umjetnosti (povijesti) na svim razinama obrazovanja. ove pojave i teme koje se odnose na široko definirano područje povijesti umjetnosti (slikarstvo, kiparstvo, primijenjena umjetnost, grafički dizajn, fotografija, arhitektura, urbanizam, nastavni planovi i programi iz povijesti umjetnosti i dr.), ali i na druge srodne discipline, na ovoj će konferenciji istraživati ​​81 sudionik, uključujući dva glavna govornika: Andreasa Nierhausa, kustosa u Bečkom muzeju i Mirka Ilića, grafičkog dizajnera iz New Yorka. Ostali sudionici dolaze iz Austrije, Belgije, Bosne i Hercegovine, Češke, Njemačke, Mađarske, Italije, Izraela, Latvije, Litve, Sjeverne Makedonije, Poljske, Rumunjske, Rusije, Srbije, Slovenije, Ukrajine, Sjedinjenih Američkih Država i Hrvatske. Sesije konferencije organizirane su tematski i kronološki kako bi se što više prilagodile interesima izlagača. Nekoliko radova sa skupova pružit će uvid u stanje u Habsburškom Carstvu u 19. i početkom 20. stoljeća, kada je ova politika imala značajnu ulogu u rađanju modernizma. Najveći broj izlagača proučit će razvoj umjetnosti 20. stoljeća, posebice umjetnost iz razdoblja između dva svjetska rata, koje je obilježeno raspadom velikih carstava i stvaranjem nacionalnih država (često međusobno sukobljenih), razdoblja Drugoga svjetskog rata, te poslijeratne podjele srednje Europe na komunističke i kapitalističke zemlje. Česte promjene granica, ratovi i društveni eksperimenti diljem srednje Europe čine 20. stoljeće iznimno plodnim za proučavanje odnosa države i umjetničke produkcije. Zasebne sjednice posvećene su temama koje se bave kulturnim politikama; zaštita spomenika; odnos crkve i države u umjetničkim domenama; suvremeni utjecaji reakcionarnih režima na umjetnost; umjetnost u prijelaznim razdobljima; te različite načine na koje su se zemlje i države predstavile svijetu kroz izložbe. Sažeci za našu konferenciju odražavaju mnoštvo različitih metodoloških pristupa i mnoštvo istraživačkih biografija u rasponu od starijih, iskusnijih istraživača do doktoranada, raznolikost koja će zasigurno pridonijeti međugeneracijskoj suradnji i prijenosu znanja na i kroz konferenciju. “Umjetnost i država u modernoj srednjoj Europi” prva je konferencija s ovoliko izlagača koja će se na hibridni način održati na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (ukupno 43 3 izlaganja održat će se u predavaonicama, a preostalo 31 izlaganje bit će dostavljeno putem interneta) nakon višestrukih zatvaranja uvedenih zbog pandemije koronavirusa 2020. – 2021., kao i posljedica dvaju potresa koji su pogodili Zagreb i sjeverozapadnu Hrvatsku 22. ožujka i 29. prosinca 2020. Usprkos tim izazovima, konferencija će održati zahvaljujući potpori Hrvatske zaklade za znanost, Sveučilišta u Zagrebu i Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. U svjetlu ovih nesretnih okolnosti i izazova, ovu konferenciju želimo smatrati pokazateljem otpornosti i povijesti umjetnosti i humanističkih znanosti. Sukladno tome, nadamo se i povezivanju s aktualnom situacijom u gradu i temom konferencije, zbog čega će se Zagreb City Center Tour koji je na rasporedu posljednjeg dana konferencije fokusirati na zgrade i dijelove grada koji su najviše stradali u potresima 2020. godine. Naš obilazak ne samo da će sudionicima pružiti uvid u razmjere oštećenja baštine, već će i ukazati na pristupe i probleme koji su se javljali, a koji će se javljati i godinama koje dolaze, u pogledu njihove obnove. Iako su mjere za koronavirus još uvijek na snazi, odlučili smo se za hibridni model konferencije jer vjerujemo da je u zajedničkom fizičkom prostoru povezanost istraživača najplodonosnija, te omogućuje najučinkovitije širenje znanja i metodologija. Osobne interakcije također olakšavaju umrežavanje i otvaraju put novim zajedničkim projektima, publikacijama, konferencijama, sastancima i slično. Zbornik radova planiramo objaviti u sljedeće dvije godine. S obzirom na tematsku, geografsku i kronološku raznolikost radova, ova će publikacija sastaviti presjek aktualnog stanja istraživanja i različitih metodoloških pristupa u području povijesti umjetnosti i drugih humanističkih znanosti. Nadalje, značajno će proširiti kolektivno znanje o različitim umjetničkim zbivanjima u razdoblju od kasnog 18. stoljeća do danas na području koje se proteže od obala Sredozemlja, do Baltičkog i Sjevernog mora.

PRIMJERI EKSPERIMENTALNE UMJETNIČKE PRAKSE I MEĐUNARODNE KULTURNE SURADNJE TIJEKOM 1960-ih I 1970-ih NA PODRUČJU BIVŠE JUGOSLAVIJE I SOCIJALISTIČKIH ZEMALJA IZA ŽELJEZNE ZAVJESE

DOROTEA FOTIVEC OČIĆ, Institut za istraživanje avangarde, Zagreb, Hrvatska
IVANA JANKOVIĆ, Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb, Hrvatska

Ovo istraživanje podijeljeno je u dvije studije slučaja. Prva studija slučaja uključuje primjer radikalnih neoavangardnih umjetničkih praksi u bivšoj Čehoslovačkoj i Poljskoj koje su bile zabranjene iz ideoloških razloga tijekom Hladnog rata. Primjeri potječu iz Zbirke Marinka Sudca, koji čine dugoročnu kolekcionarsku strategiju Zbirke. Kulturno polje u zemljama iza željezne zavjese preuzelo je ulogu prezentacijske platforme za ideološki program totalitarnog režima. Državna kulturna vijeća diktirala su umjetničku paradigmu (socijalistički realizam), odobravala tiskanje publikacija, odobravala umjetničke i druge kulturne projekte u zemlji i inozemstvu. Prema Miklósu Harasztiju, u Poljskoj su 1970-ih umjetnici i intelektualci radili u takozvanom “baršunastom zatvoru”, sve dok su stvarali u području čiste i politički neangažirane umjetnosti. U Čehoslovačkoj, nasuprot tome, nakon invazije Crvene armije na Prag 1968., nastupilo je razdoblje takozvane “normalizacije” (nakon 1972.), zbog prijetnje sovjetske ideologije. U to vrijeme svim eksperimentalnim umjetnicima bilo je zabranjeno izlaganje u javnim ustanovama i drugim javnim prostorima, dok je svaki pokušaj izlaganja u inozemstvu u većini slučajeva sabotirao državni aparat. Neki primjeri cenzure projekata ukazuju na kontrolu nad javnim i privatnim životom, koja nije uvijek bila jednakog intenziteta. Druga studija sastoji se od primjera međunarodnih projekata organiziranih tijekom 1960-ih i 1970-ih godina u bivšoj Jugoslaviji. Poseban fokus stavljen je na sudjelovanje radikalnih neoavangardnih umjetnika eksperimentalnih umjetničkih praksi iz bivše Čehoslovačke i Poljske. Njihova prisutnost i aktivnost na umjetničkoj sceni izvan istočnog bloka ovisila je o stupnju politike kulturne kontrole zemalja. Primjeri o kojima se raspravlja su slučajevi u kojima su umjetnici iz zemalja iza željezne zavjese uspjeli zaobići režimsku politiku. Specifična politička jugoslavenska enklava, posebice osnivanjem Nezavisnog pokreta (1961.), utjecala je na postupnu liberalizaciju društvenog i umjetničkog života. Politika socijalizma s ljudskim licem dala je veću slobodu progresivnim umjetnicima i institucijama poput Galerije suvremene umjetnosti i Galerije Studentskog centra u Zagrebu. Također je potaknuo otvaranje i rad brojnih samostalnih izložbi na inicijativu istaknutih kulturnih djelatnika. Tijekom godina ova su mjesta ugostila velik broj umjetnika, umjetničkih skupina, povjesničara umjetnosti i kritičara, kao i mnoge vrlo važne događaje i projekte, otvorene i Istoku i Zapadu. U tom kontekstu od posebne su vrijednosti istraživanja arhivske građe i dokumentacije ustanova i privatnih zbirki. Ovo istraživanje ima za cilj identificirati i kontekstualizirati prostor susreta i razmjene ideja između umjetnika. Osvrće se i na inicijative kustosa i drugih kulturnih djelatnika u bivšoj Jugoslaviji i takozvanom istočnom bloku u okolnostima svijeta podijeljenog na dva bloka.