JOSIP SEISSEL

Josip Seissel bio je hrvatski slikar, urbanist, arhitekt, zenitist, nadrealist i jedan je od dalekih preteča hrvatske avangarde, čiju je teoriju i praksu anticipirao i prije nego se termin “avangarda” ustalio kod nas i u svijetu.

Diplomirao je arhitekturu na Tehničkom fakultetu u Zagrebu 1929. godine. Radio je na Odsjeku za regulaciju grada Zagreba, bio je ravnatelj Obrtne škole, nakon 1945. radio je pri Ministarstvu građevinarstva, a od 1965. kao profesor na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Od 1962. godine redovni je član JAZU. Sa suradnicima izrađuje urbanističke planove pojedinih dijelova Zagreba (Sveučilišni i Pionirski grad), studije za područja Makarske, Baškoga Polja, Šibenika, Mljeta i Nikšića (Crna Gora), a samostalno radi planove za groblje Miroševac, park Maksimir, spomen-područja u Zagrebu, uređenje Plitvičkih jezera i dr.

Paralelno sa službenom karijerom, bavio se i likovnim stvaralaštvom te je za sobom ostavio velik crtački i slikarski opus. Iako je u svojoj je arhitektonskoj struci bio poznat kao gorljiv pobornik »racionalističkih« načela u suvremenoj arhitekturi, u svojoj se umjetničkoj praksi od početka našao s one strane »racionalizma«, bezrezervno predan »mračnom predmetu« svoje podsvijesti. U svom humoru bio je iznenađujuć i nepredvidljiv, izvoran i izvan svih kalupa i premisa jednog vremena »kastriranog programima i manifestima«.

Sudjelovao je u avangardnom pokretu vezanom uz grupu Traveleri i uz časopis Zenit, kad je koristio pseudonim Jo Klek. U Zenitu su se objavljivali njegovi kolaži, fotomontaži, arhitektonski nacrti, crteži, akvareli, tempere, skice za kazališne kostime i zastore, reklame itd. Zaslužan je za grafičko oblikovanje i prijelom nekoliko knjiga u izdanjima Zenita (Utjecaj na defekt Marijana Mikca i Fenomen majmuna), a predstavljao je Zenit i na međunarodnim izložbama 1920-ih (Beograd, Bukurešt, Bielefeld, Moskva).

Smatra ga se utemeljiteljem hrvatskog konstruktivizma, te pionirom nadrelizma. Autor je “Pafame” (kratica za Papier-Farben-Malerei) iz 1922. godine, prve apstraktne kompozicije hrvatske moderne umjetnosti, koja se odlikuje konstruktivističkim formalnim svojstvima – što je u tom trenutku predstavljalo sinonim za europsku avangardnu umjetnost. “Pafama” je, osim što je bila pionirska, imala i dalekosežan utjecaj na hrvatsku umjetničku produkciju 20. st., osobito 50-tih i 60-tih godina kad su dominirale konstruktivističke tendencije. 

Sredinom srpnja 1949., tijekom ljetovanja u Brelima, Seissel je, s arhitektom Tušekom i grupom prijatelja, izveo prvi do sada poznat i fotografski dokumentirani happening u Hrvatskoj, i to skoro deset godina prije njegove svjetske inauguracije u Galeriji Reuben 1958. godine. U ovoj hrvatskoj povijesnoj pretpremijeri već su se nalazile već one premise koje će Allan Kaprow formulirati devet godina kasnije: »Granica između happeninga i svakodnevnog života trebala bi se postaviti tako elastično da se ne može precizno odrediti… Happening bi trebalo provesti na neumjetnički i istodobno praktičan način, ne bi ga trebalo prije izvedbe probati, trebali bi ga izvoditi neprofesionalci, i to samo jedanput.«.