Izložba pokušava predstaviti likovnu dimenziju stvaralaštva Farkasa Molnára, umjetnika-polihistora koji se u javnosti najčešće povezuje s arhitekturom i kao jedan od pripadnika pečuških umjetnika na školi Bauhaus. Naravno, bez težnje za potpunošću, ali s naglaskom na nedavno pronađena, do sada uglavnom nepoznata djela. Tako će zasigurno biti prikazan dosad najopsežniji presjek likovne djelatnosti Molnára kao slikara.

Njegova likovna aktivnost, iako je tijekom vremena sve više bila podređena arhitektonskom promišljanju, izražavala se kroz tradicionalne umjetničke forme i tehnike (slikarstvo, crtež, različite vrste grafike), nije bila skriveni tok ili nužna posljedica arhitektonskog rada, već zasebna, jasno definirana linija unutar njegova opusa. Naime, Molnár je prvotno želio postati slikar, a visoko obrazovanje započeo je 1915. godine na Likovnoj akademiji u Budimpešti, s koje se nakon dva semestra prebacuje na Arhitektonski fakultet Tehničkog sveučilišta.

Na njegov umjetnički put presudno su utjecali ponekad nepredvidivi obrati životnog puta, jasno označavajući razdoblja unutar ovog izuzetno raznolikog opusa. Političke promjene nakon Prvog svjetskog rata – poput srpske okupacije Pečuha od 1918. do 1921. – doprinijele su tome da Molnár prekida studij arhitekture u Budimpešti i u rodnom gradu postaje istinski likovni umjetnik. Tu se priključio Pečuškom umjetničkom krugu, koji je organizirao Jenő Gábor, a predsjedavao Péter Dobrovics. U to vrijeme započinje i njegov rad kao grafički dizajner i umjetnički publicist u kratkotrajnom časopisu Krónika. Dokumenti tog početka, rani crteži i slike iz Pečuha, predstavljeni su kao zasebna cjelina izložbe, zajedno s rezultatima studijskog putovanja u Italiju koje je poduzeo u proljeće 1921. s Stefánom Henrikkelom i Johanom Hugóom: crtežima nastalim na licu mjesta i pejzažima te vedutama naslikanima po povratku.

Zanimljivo je da su upravo ti motivi predstavljali uvod u novu fazu njegovog stvaralaštva – razdoblje provedeno u weimarskom Bauhausu (1921.–1924.), koje istodobno označava kontinuitet slikarskih namjera i pomak u smjeru arhitektonske prakse. Simbolički značaj ima i činjenica da je ovog izvrsnog crtača, tada još bez diplome arhitekta, 1922. godine osobno angažirao ravnatelj škole Walter Gropius – jedan od najutjecajnijih predstavnika arhitektonskog modernizma – u svom privatnom projektantskom uredu unutar Bauhausa, zajedno s još jednim Pečušaninom, Alfrédom Forbátom.

U isto vrijeme, u grafičkoj radionici Bauhausa, Molnár izrađuje i umnaža crteže nastale na temelju sjećanja na Italiju. Portfelj “Italija”, sastavljen u suradnji sa Stefánom Henrikkelom, sa šest litografija svakog autora, objavljen je 1922. godine. Te iste godine Molnár započinje rad na projektu „Rote Würfel” (Crvena kockasta kuća), čiji se planovi izlažu u Weimaru 1923. godine, koristeći i tehničke i slikarsko-crtačke pristupe. Taj projekt također postaje simbol međunarodne grupe KURI (Konstruktivno, Utilitarno, Racionalno, Internacionalno), koju Molnár osniva s kolegama i koja je u njegovu manifestu o nadmoćnosti arhitekture predstavljena kao „Svijet – KURI”.

Ovaj projekt odražava ne samo sveobuhvatan, interdisciplinarni karakter Bauhausovog obrazovanja i produkcije, nego i „akcijski” duh mladog umjetnika obdarenog arhitektonskim, slikarskim, grafičkim i spisateljskim talentom. Upravo zato često nije lako povući jasnu granicu između njegovih likovnih djela i arhitektonsko-primijenjene produkcije. U kompleksnosti opusa, jedno inspirira drugo – što prikazuju i poglavlja izložbe posvećena weimarskim godinama. Ovo razdoblje dokumentira suradnju s Gropiusom, arhitekturu kao temu slika i crteža, utjecaje ruskih (Lissitzky, Malevič) i nizozemskih (Theo van Doesburg) avangardista, te bakropise i suhe igle iz 1923. godine koji prikazuju lirsku i utopijsku vezu između arhitekture i čovjeka, vizualnu artikulaciju ideje „nove Arkadije”.

U tu skupinu radova pripada i naslovni komad izložbe – list „Dječak s igračkom za letenje”, koji ima dvostruku memorijalnu funkciju. S jedne strane evocira djetinjstvo u Pečuhu, kad su Molnár i braća izrađivali i fotografirali se s vlastoručno sastavljenim modelima letjelica, a s druge strane izravno se referira na Bauhausove proslave zmajeva na otvorenom, za koje je Molnár dizajnirao više crtačkih letaka. Ovo potonje sugerira i izvorni njemački naslov djela: „Drachensteiger”. Ove figurativne, ne-arhitektonske grafike – uz poneki linorez i sliku – evociraju još jednu idiličnu epizodu: ljubavnu vezu s Marie-Luise Morgenroth, upoznatom u pokrajini blizu Weimara, u plesnoj školi Hellerau. Uspomena na tu vezu je kolekcija poklonjena „Marlu”, koja je putem njezine kćeri Ruth Betlheim dospjela u zbirku Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu. Ova djela, koja su i nakon ratnih nedaća ostala većinom zajedno, danas se ponovno izlažu u jednoj cjelini.

Molnár se 1925. godine zauvijek vraća u domovinu, ali i u Budimpešti održava profesionalne i prijateljske veze uspostavljene u Weimaru. S jedne strane surađuje sa Sándorom Bortnyikom na avangardnim/dadaističkim projektima (kazalište Zeleni magarac, časopis Nova Zemlja), a s druge strane, nakon što je stekao diplomu arhitekta, kratko surađuje i s Marcellom Breuerom. U tom novom kontekstu njegova slikarska aktivnost slabi. Štoviše, radovi iz tog relativno „kasnog” razdoblja (1925–1926) poznati su uglavnom putem fotografija i novinskih izvještaja. Na tim slikama, koje su stilski bliske Bortnyiku, arhitektura – dotad tretirana kao kulisa ili dodatni element – zauzima središnje mjesto. Te slike odražavaju ironijske, ponekad autoironijske vizije arhitekta upućenog u kazališnu scenografiju.

U dvadesetima Molnár postaje članom Društva likovnih umjetnika i ljubitelja umjetnosti u Pečuhu te KUT-a u Budimpešti, no na tim likovnim forumima uglavnom izlaže arhitektonske projekte – koji nisu predmet ove izložbe. No, ne govorimo samo o gubicima i nedostatcima: plan za ovu izložbu Janus Pannonius muzeja potaklo je senzacionalno otkriće nepoznatog Molnárovog platna na pečuškom sajmu. Tijekom priprema otkriveno je još nekoliko novih djela – a moguće je da tom procesu još nije kraj.