97 godina škole Bauhaus
Pojam visoke škole za oblikovanje BAUHAUS, koju je Walter Gropius utemeljio 1919. godine u Weimaru, i koja je sjajno funkcionirala do 1933. godine, dakle do dolaska nacista na vlast u Njemačkoj, ugrađen je u same temelje moderne i suvremene umjetnosti 20. st. Škola je 1926. godine preseljena u Dessau. Godine 1932. Bauhaus ima sjedište u Berlinu, da bi 10. kolovoza 1933. novi nacistički režim posve dokinuo ovu slavnu školu.
Ivana Tomljenović (kasnije Meller-Tomljenović) pridružila se školi Bauhaus u Dessau u jesen 1929. godine. U skladu s nastavnim programom pohađa tzv. Pripremni tečaj kod prof. Josepha Albersa. Po uspješnom završetku tog osnovnog tečaja, upisuje se na fotografski odjel što ga tada vodi Walter Peterhans. Na fotografskom odjelu studenti se upoznaju s principima tada nove i moderne fotografije i vizualne kulture u cjelini.
Ivana Tomljenović Meller stigla je u Bauhaus u Dessauu u listopadu 1929., nakon završenog studija slikarstva na Kraljevskoj umjetničkoj akademiji u Zagrebu i dva semestra glasovite bečke škole za umjetnost i obrt Kunstgewerbeschule. Za razliku od spomenutih, Bauhaus nije bio tek obrazovna ustanova, već ideja koja se zrcalila u svim segmentima studentskog života. Biti bauhausovac podrazumijevalo je imati poletan i idealistički stav, koji je nerijetko bio praćen lijevom političkom orijentacijom. Njezin osnivač, Walter Gropius, imao je viziju o školi u kojoj će sve umjetnosti i obrti biti sjedinjeni u “katedralu socijalizma”. Praktičan cilj bilo je stvaranje standardiziranih uzoraka za industrijsku proizvodnju, koja bi oplemenila život širokih masa. Gropius se nadao da će ljudi koje je formirala njegova škola graditi moderni svijet. Takvoj su ustanovi bili nužni nastavnici snažnih, upečatljivih osobnosti, a škola je ugošćivala i gostujuće predavače koji su pridonosili razvoju polemičkog duha, poput književnika i revolucionara Ernsta Tollera.
Od 1928. na čelu škole bio je Hannes Meyer, čovjek kojega su mnogi povijesni pregledi zanemarili, iako je upravo on stvorio Bauhaus kakav prepoznajemo danas. Za tog arhitekta socijalističkih uvjerenja, koji se zalagao za radikalni funkcionalizam, najvažniji cilj Bauhausa bilo je stvaranje uvjeta za proizvodnju uporabnog predmeta, odnosno opipljiva društvena svrhovitost učenja. Studenti su u prvoj godini školovanja morali proći Pripremni tečaj na kojem bi odbacili sva prijašnja uvjerenja s ciljem buđenja svojega prirodnog dara i duhovne spremnosti za nastavak studija.
Na satovima su stvarane studije kojima se osviještavao i tumačio taktilni učinak pojedinih materijala i oblikovali predmeti kojima se proučavao odnos tijela i prostora. Predavanja o elementima likovne forme držali su Vasilij Kandinski i Paul Klee, koji su u njih ugrađivali svoja teozofska uvjerenja. Nakon Pripremnoga tečaja, student je nastavljao školovanje na nekom od odjela, slušajući predavanja i razvijajući svoje umijeće u radionici, u kojoj se upoznavao s proizvodnim procesom.
Ivana Tomljenović Meller je u drugom semestru upisala Odjel fotografije, koji je vodio Walter Peterhans, fotograf, matematičar i filozof. Za velik broj studenata Bauhausa fotografija je bila tek sredstvo bilježenja svakodnevice. Odsutnost režije, brzo okidanje, izvedbene greške, odnosno odmak od konvencija davali su živost njihovim fotografijama. Ipak, među snimkama s Bauhausa, pa tako i fotografijama Ivane Tomljenović Meller, moguće je prepoznati stanovitu konvenciju: isticanje odnosa čovjeka i arhitekture, ljudi u neobičnim situacijama, neuobičajeni kutovi snimanja koji stvaraju perspektivna skraćenja, grupni prizori, optički fenomeni, dupla ekspozicija, fabularnost…
Posebno poglavlje činila je eksperimentalna fotografija kakvu je uveo predavač Lázslo Moholy-Nagy, koji se osobito zanimao za fotogram, fotomontažu i fotoskulpturu. Krilatica Bauhausa bila je: “Igra postaje zabavom, zabava radom, a rad igrom.” Uvjerenje da je igra neophodna stvaralaštvu upisana je i u Gropiusov manifest Bauhausa. Najzorniji su primjer navedenog načela fotografije studenata, spontani radovi koji su nastajali u trenutcima “dokolice”.
Fotografije koje je u to vrijeme Ivana Tomljenović uradila na Bauhausu, pokazuju sve značajke nove osjećajnosti i nove vizualne kulture: vertikalna perspektiva, donji rakursi, katkad bizarna tematika, efekti svjetlo-tamno, dvostruka ekspozicija, eksperimenti s negativima i fotomontaža.
Poletnu i dinamičnu atmosferu kakva je vladala na Bauhausu u Dessau, Ivana Tomljenović zabilježila je svojom kamerom. Na njenim fotografijama prisutan je svakodnevni život studenata Bauhausa, njenih poznanika i prijatelja, ali i nedvosmislena orijentacija prema novoj estetici fotografske slike. Njena fotomontaža „Diktatur in Jugoslawien“ iz ranih 1930-tih godina primjer je te nove estetike i formalnih rješenja kakva su bila primjenjivana na Bauhausu iz tog vremena.
Tekst:
Leila Mehulić
Želimir Koščević
Pojam visoke škole za oblikovanje BAUHAUS, koju je Walter Gropius utemeljio 1919. godine u Weimaru, i koja je sjajno funkcionirala do 1933. godine, dakle do dolaska nacista na vlast u Njemačkoj, ugrađen je u same temelje moderne i suvremene umjetnosti 20. st. Škola je 1926. godine preseljena u Dessau. Godine 1932. Bauhaus ima sjedište u Berlinu, da bi 10. kolovoza 1933. novi nacistički režim posve dokinuo ovu slavnu školu.
